Belize, ronjenje s morskim psima

Belize, ronjenje s morskim psima

Belize -  ronjenje s morskim psima u Crnoj rupi

Sanjam kako hodam po morskom dnu.  Stojim normalno i hodam kao po ulici, samo su mi pokreti usporeni od morske vode. Osjećam kako mehurići zraka presjecaju tišinu. Izlaze mi iz usta i formiraju male loptice koje lete ka površini. Pritisak je jači i to stvara neku čudnu vrstu mira. Prilazim crnom rubu i dole je ponor, rupa bez dna. Stojim na rubu tog ponora i gledam sunce koje probija površinu i čiji zraci gube snagu 10 metara iznad mene. Koralji ostaju na toj granici i boje nestaju. Ostaju krupne srebrne oči velikih riba koje plivaju oko nas u tišini, a onda i one odlaze, gube se  i ostavljaju nas u beztežinskom stanju.

U Belizeu kruži legenda kako je nekada davno u povijesti meteor udario u tropski otok, probio ga i otišao duboko u zemljinu jezgru. Ostao je rub kopna kao prsten, dokaz tog svemirkog događaja koji je raznio cijeli otok. Oko mene je azurno plavetnilo koje se gubi u daljini i stvara svijetlu izmaglicu podvodnog svijeta, dok je ispod mene krater koji je tih, mističan i ispresjecan mrtvim koraljima pretvorenim u kamenje. Uskačem u tu duboku rupu. Iza mene je još jedan hodač po morskom dnu.  Naši mehurići se prepliću. Malo nam fali da nam se i dredovi prepletu. Blizu smo i ronimo rame uz rame. Samo on je crn kao i rupa u koju uskačemo. Rastaman koji živi na otoku, instruktor ronjenja koji zna da će se uskoro iz dubine krenuti pojavljivati morski psi pa signalizira na opasnost. Njegovi pokreti u vodi su usporeni i samo mu kroz masku vidim odsjaj očiju kako gledaju zadivljeno u plavetnilo. Pokazuje mi rukama da se smirim, da dišem lagano i da se zagledam u mrak ispod mene, jer uskoro dolaze. Znao sam to i prije nego što su se pojavile.

 Vodič čudnovatog imena koje zvuči pomalo ruski, nam je na rasta engleskom u razvučenim sporim slogovima s odrezanim krajevima riječi objašnjavao kako ćemo roniti dok su valovi bacali gliser. Riječ gliser sam ja preveo u svojoj glavi, a on je to pomalo smiješno izgovarao, nešto  kao ``bot`` od engleske riječi “boat”. Nisam baš odmah shvatio o čemu priča, ali sam konačno razumio “bot”.

Dva turbo motora, velika brzina i letenje do tri metra u zrak… Kapetan s tetovažama koji će roniti s nama i sijeći nam svježi ananas mačetom na napuštenim koraljnim grebenima gdje osim vjetra, pijeska, koralja rasutih po plaži, tišine, ptica, palmi i kokosa nema ničega. Kapetan je surfovao i sijekao valove u oblake morske pjene i kapljice koje su prskale po nama. ``Bot`` je manevrirao po kaoticnoj površini mora dok je na jeftinom radiju pjevao Bob Marley svoj čudnovati mistični flow koji ide kroz zrak. Besplatan rollercoaster na valovima i osmjesi drugih suputnika. Rekao nam je da su to morski psi s koraljnog grebena i da će sve biti cool, da ćemo i mi biti cool jer će nas tlak na dubini od 40 metara potpuno omamiti. Ako sada osjećamo strah – dobro je, ali dole će nestati. Kaže da ćemo izgubiti pojam o vremenu i da je to besplatan “high” za nas, za koji će kasnije dobiti “Tip”, jer je to nešto što rastamani cijene.

Vrijeme na dubini od 40 metara staje i jedino što mozak registrira i opaža su planktoni koji nestaju i pojavljuju se u lelujanju vode u mraku. Voda postaje hladnija i tlak je sve veći.  Nivo tišine i izolacije raste, a s tim osjećajem mali huk i nježno zujanje u glavi koje mi golica završetke finih živćanih stanica i baca me u stanje meditativnog transa.

Onda se one pojavljuju ispod nas… U mraku… Te opasne zvijeri – morski psi, najbrži plivači i prepotentan dizajn prirode. Bude me iz laganog snivanja u tišini i bacaju odmah zatim u jedno potpuno novo stanje obamrlosti od straha. Pojavile su se prvo peraja i mistično izvijena tijela koja se lagano uvijaju. Mislio sam da će biti manje, ali one su bile izrazito velike, toliko da sam računao na njihovu nespretnost i sporost, ali ne… Vidio sam im oči koje su bile hladne i opasne, ali pune snage i ljubavi, dok su one gledale moje svetlucave oči kroz masku i mehuriće iz regulatora. Odmjeravali smo se! Onda sam se ja povukao duboko u sebe. Osjećao sam se kao opčinjen, miran i nisam osjećao strah. Htio sam pobjeći, ali sam bio hipnotiziran. Sigurno je proteklo neko vrijeme potpune odsutnosti od realnosti. Predator me zaveo i da je htio, mogao me napasti. Prepustio sam se i bio miran. Čudnovat osjećaj spokoja u tako neizvjesnoj situaciji. Kažem još jednom - totalna tišina…

Prolog:

Nešto kasnije sjedimo na plaži. Pet popodne je, a sunce i dalje tako jarko. Osjećamo kako letimo na vjetru. Ne brinemo ni o čemu, jer znamo da će sve biti opušteno. Od jutra do sada nam je osmijeh na licu i iz žbunja čujemo cvrkut ptičica. Tijela su nam namazana kokosovim uljem. Uskačemo u more i sada kokos, morska sol i sunce jos ljepše mirišu. Stavljamo sunčane naočale i dalje ne brinemo ni za što jer stvari postaju sve bolje i bolje, a problemi sve dalji i dalji…

 Oko nas su crnci i melezi, visoki i niski, vitki i debeli, uglavnom jakih i izvijenih tijela. Imaju dugačke dredovima uvijene ogromne punđe koje su omotane maramama i šalovima. Većini dredovi samo vijore na vjetru. Svi čekaju sudnji dan i eksploziju sunca i moćnog lava Jahrastaffaraja. Čuje se reggee muzika i pije se pivo iz malih boca od 188ml, čudna neka mjera. Pivo je u svakom slučaju malo, ali to nije problem, jer ovdje baš ništa ne predstavlja problem. Neki piju Pina Coladu ili sok od narandže ili jedu papaju ili se samo sunčaju i kupaju u hladnoj vodi. Svi se kreću po molu i pričaju međusobno s osmijehom na licu. Svi pričaju tiho i mirno te to stvara grupni šapat i mirnu vrevu. Živahno-mirna atmosfera vlada na ovom crnačkom otoku u Karipskom moru s ljudima koji su nekad davno “ukradeni“ iz Afrike i dovedeni u stranu zemlju da budu robovi.

Na “Caye Caulker”-u se u more ulazi preko malih molova, jer je cijeli otok okružen koraljnim grebenima i sprudovima. Plićak je pun algi i kamenja, a u vodu se direktno uskače s drvenih, primitivnih molova koji se protežu četiri do pet metara u more… Na svakom od tih molova, ako pažljivo potražite, naći ćete ogromne pelikane. Iza nas su kućice na otoku gdje nema automobila i prometa, napravljene su od drvenih daski ofarbanih u jarke boje. Cijeli scenarij je lijep i topao. Palme, pelikani, plitko more, koraljni sprudovi, bijelo-plavi plićak u lagunama između zelene, žute i crvene drvene kućice. Crnci i hispanosi s čudnovatim figurama obučenim u “second hand USA” ulični stil.

Na otoku je uglavnom tiho, ali prije svega usporeno. Jede se voće, riba, grah i riža. Vrijeme sporo teče. Čuju se trube uz neke lagane tonove, a stari rastaman s dva velika spojena dreda sjekirom cijepa drveni panj u skuplturu koju je sanjao prethodne večeri pod vedrim nebom dok je u kafanici s ljubičastim lampicama duboko u noć pio rum. Možda će prodati to nekom putniku za dvadeset belizeanskih dolara. To će biti dovoljno za bocu ruma, dobru večeru i par mirnih dana. Na tim novčanicama su nacrtani morski psi i palme u sporoj liniji regge-Kariba. Ne mislimo na jučer i danas već letimo u sutra.

There's a natural mystic blowing through the air…